
Predrag Kurčubić, generalni direktor, Ipsos
Kod mleka, mlečnih proizvoda i mesnog delikatesa više od 90% potrošača bira domaće, i to sa jasnom prednošću nad stranim. Kod šampona i deterdženata te prednosti praktično nema — oko 40% bira domaće, a skoro isto toliko strano. Dakle, domaće je daleko snažnija valuta u prehrambenim kategorijama koje su snažno povezane sa sirovinom i proizvodnjom, nego u nekim neprehrambenim kategorijama
Ovaj tekst je deo specijalnog dodatka “Proizvedeno u Srbiji“ u okviru oktobarskog izdanja INSTORE magazina. PDF prelistavanje dodatka dostupno je OVDE.
Prijavite se na naš newsletter i budite uvek u toku sa najnovijim vestima, događajima i ekskluzivnim sadržajem. Ne propustite priliku da prvi saznate šta je novo!
Mnoge domaće (a bogami i poneka strana) kompanije vrlo često se suočavaju sa pitanjem: Koliko oznaka „domaće poreklo“ može pomoći ili odmoći u promociji njihovih brendova. No pre nego što uđemo u nešto detaljniju analizu relativne snage ove oznake (Made in Serbia), moramo poći od pitanja: Šta je u stvari za lokalne potrošače „domaće“?
Šta za potrošača znači „domaće“
Prema našem istraživanju koje smo sproveli tokom septembra meseca 2026. (CATI tehnika istraživanja) na reprezentativnom uzorku od 1.007 punoletnih građana Srbije, za najveći deo potrošača „domaće“ se pre svega odnosi na (domaće) poreklo sirovina (27%) i mesto proizvodnje (24%).

Srpsko vlasništvo nad brendom, ili činjenica da je brend nastao kod nas, znatno su manje važni — zajedno 19%.
Za većunu potrošača „domaće“ je pitanje toga odakle sirovina dolazi i gde se proizvod pravi, a ne u čijim je rukama brend. To, sa druge strane znači da i multinacionalne kompanije koje proizvode u Srbiji i od domaćih sirovina imaju pravo na taj argument, i potrošač im to neće zameriti.
Ovde je možda interesantno konstatovati da manje obrazovanaja populacija (njih čak ¼), kao i ona koja pripada starijim genracijama (65+ 17.3%) ne ume da, iz sopstvene perspektive definiše šta je to za njih „domaći“ proizvod.
Kakav je generalni stav potrošača prema „domaćem“?
Na nivou stava, odnosno generalne opredeljenost za „domaće” vidi se jasna sklonost lokalnih potrošača prema ovoj kategoriji proizvoda.
Kroz Ipsos BRANDpuls projekat to pratimo već više od deceniju i po: više od 40% potrošača kaže da kupovinom domaćeg podržava našu privredu, da kad god može bira domaće, da radije bira proizvode srpskog porekla i da više veruje domaćim nego stranim proizvodima.

Međutim ako ovu generalnu opredeljenost posmatramo kroz vreme, čini se da ona poslednjih godina blago opada.

Međutim, daleko značajnije pitanje od deklarativne opredeljenosti je konkretno kupovno ponašanje i odnos potrošača u samom kupovnom procesu prema proizvodima koje prepoznaju kao “domaće”.
Jasno je da su se potrošači u međuvremenu promenili. Oni danas ne daju domaćim proizvodima bezuslovni kredit samo zbog njihovog porekla. To najbolje vidimo kada stavove uporedimo sa ponašanjem u konkretnim kategorijama (Ipsos istraživanje iz 2026. godine). Svega 21% potrošača bezuslovno preferira domaće u svim analiziranim kategorijama.
Zato treba biti oprezan sa tvrdnjom da je dovoljno reći da potrošači postaju „više“ ili „manje“ patriotski orijentisani u kupovini. Mnogo je korisnije reći da je odnos prema domaćem selektivan i kontekstualan.
Za proizvođače je to važna poruka: nije dovoljno znati da potrošači generalno imaju pozitivan stav prema domaćem. Morate znati koliku vrednost domaće poreklo ima baš u vašoj kategoriji.
Kako zaista potrošači vrednuju “domaće”?
Zbog toga smo u istraživanju koje smo proveli tokom juna meseca 2026. godine pred potrošače stavili dilemu: Pod uslovom da su cene ujednačene, da li bi se pre opredelili za “domaći” ili strani proizvod? Štaviše, u ovu anticipatornu jednačinu njihovog potencijalnog kupovnog ponašanja smo stavili i kategoriju kojoj određeni proizvodi pripadaju (mleko i mlečni proizvodi, mesni delikatesi, piva…)
Rezultati nisu previše iznenađujući, ali pružaju jednu sasvim drugačiju sliku.
Prvi nalaz je da niko domaće ne odbacuje — ni u jednoj kategoriji koju smo merili sklonost ka domaćem nije manja od sklonosti ka stranom. Pitanje, dakle, nije da li potrošač bira domaće, nego koliko mu je poreklo važno u datoj kategoriji. A tu su razlike ogromne.

Kod mleka, mlečnih proizvoda i mesnog delikatesa više od 90% potrošača bira domaće, i to sa jasnom prednošću nad stranim. Kod šampona i deterdženata te prednosti praktično nema — oko 40% bira domaće, a skoro isto toliko strano.
Dakle, domaće je daleko snažnija valuta u prehrambenim kategorijama koje su snažno povezane sa sirovinom i proizvodnjom, nego u nekim neprehrambenim kategorijama.
Ovde svakako treba staviti i važnu istraživačku ogradu. Podaci nam veoma jasno govore gde je domaće poreklo snažnije, ali sami po sebi ne dokazuju sve razloge zašto je to tako.
U tom kontekstu, možemo da postavimo razumnu hipotezu da kod kategorija poput mleka i mesa domaće poreklo potrošaču nosi dodatna značenja povezana sa blizinom proizvodnje, poreklom sirovine i samim doživljajem proizvoda kao lokalnog. Tome ide u prilog i naš nalaz da potrošači „domaće“ prvenstveno definišu upravo kroz domaću sirovinu i proizvodnju u Srbiji.
Zanimljivo je, dakle, da potrošač ne kupuje samo geografiju porekla. On kupuje ono što to poreklo za njega znači.
I upravo je otkrivanje tog značenja jedan od najvažnijih zadataka za proizvođače i njihove brendove.
Osim činjenice da od same kategorije kojoj određeni proizvod pripada zavisi i “snaga” argumenta “domaće”, ona nema ni jednaku vrednost u različitim starosnim i obrazovnim grupama. Kada su u pitanju mleko i mlečni proizvodi i mesni delikates, dileme nema. Opredeljenje potrošača za “domaće” je univokalna. No kod ostalih proizvodnih kategorija koje smo analizirali, jasan je trend da mlađi i obrazovaniji potrošači pokazuju veću preferentnost prema stranim proizvodima, dok stariji i manje obrazovani u značajno većoj meri preferiraju domaće proizvode.

Ako bi sada želeli da damo precizniji odgovor na dilemu: Da li je „proizvedeno u Srbiji“ dobar prodajni argument?; onda bi on glasio: Zavisi od kategorije, a delimično i od grupe potrošača. Može da bude odličan — ako se iskoristi na pravi način i u pravom kontekstu.
Gde su u ovoj jednačini: cena, kvalitet, poverenje u brend?
Ni na ovo pitanje ne postoji univerzalan odgovor. Zapravo, upravo podaci o različitim kategorijama pokazuju da potrošač elementima ponude ne daje jednaku težinu u svakoj kupovnoj situaciji.
Kod proizvoda kod kojih su poreklo sirovina, svežina ili blizina proizvodnje intuitivno povezani sa očekivanim kvalitetom, domaće poreklo može da bude veoma snažan argument. Vidimo koliko je preferencija domaćeg izražena kod mleka i mlečnih proizvoda i mesnih prerađevina. Nasuprot tome, kod kućne i lične higijene sama činjenica da je proizvod domaći ima znatno manju moć diferencijacije.
Zato bi bilo ispravno reći da se poreklo ne takmiči sa cenom, kvalitetom i brendom, već funkcioniše zajedno sa njima.
Potrošač retko kupuje samo jednu karakteristiku proizvoda. On kupuje paket koristi. Domaće poreklo može da bude dodatni razlog za izbor kada proizvod istovremeno zadovoljava očekivanja u pogledu kvaliteta, cene i poverenja.

Drugim rečima, „domaće“ može da napravi razliku između dve dovoljno dobre ponude, ali teško može dugoročno da kompenzuje proizvod koji zaostaje u onome što je potrošaču u toj kategoriji suštinski važno.
Poruka za kraj
Pozitivan odnos prema domaćim proizvodima očigledno postoji. Niko ih unapred ne odbacuje, a u pojedinim kategorijama domaće poreklo predstavlja izuzetno snažan argument. Ali naši podaci istovremeno pokazuju da samo 21% potrošača bezuslovno preferira domaće proizvode kroz sve analizirane kategorije.
To znači da je „domaće“ potencijalna konkurentska prednost, a ne garancija uspeha.
Proizvođači ne bi trebalo da poreklo koriste kao zamenu za druge elemente ponude. Potrošač neće dugoročno kupovati proizvod samo zato što je domaći. On mora istovremeno da dobije kvalitet, cenu, i da izgradi poverenje u brend i sve druge koristi koje su mu relevantne u konkretnoj kategoriji.
Druga važna poruka jeste da „domaće“ nema istu vrednost svuda. Raspon između 92% preferencije domaćeg kod mleka i mlečnih proizvoda i 37% kod kućne higijene dovoljno jasno pokazuje koliko kategorija određuje snagu ovog argumenta.

Zato proizvođač, pre svega, treba sebi da postavi pitanje:„Šta domaće znači potrošaču baš u mojoj kategoriji?“
Ako znači svežinu, komunicirajte svežinu. Ako znači domaću sirovinu, ispričajte priču o njenom poreklu. Ako znači podršku lokalnoj ekonomiji, pokažite na koji način je stvarate. Drugim rečima, nemojte samo reći da ste domaći. Pretvorite domaće poreklo u konkretnu vrednost za potrošača.
Jer u krajnjoj liniji, „Made in Serbia“ može da otvori vrata, ali proizvod i brend moraju da daju potrošaču razlog da kroz ta vrata i prođe.