
Sandra Pejović, ekspertkinja za promociju održivosti, Be Sustainable Consulting
Od CSR inicijativa do ESG strategije, put ka održivom poslovanju počinje mnogo pre prvog projekta ili izveštaja. Počinje jasnim odgovorom na pitanje zašto kompanija postoji, koje vrednosti zastupa i kakav uticaj želi da ostavi na društvo i životnu sredinu.
Prijavite se na naš newsletter i budite uvek u toku sa najnovijim vestima, događajima i ekskluzivnim sadržajem. Ne propustite priliku da prvi saznate šta je novo!
Kultura jede strategiju za doručak - izreka koja se često pripisuje Piteru Drakeru - dobro objašnjava zašto ni najbolje osmišljena strategija održivosti ne mora da donese očekivane rezultate. Kompanija može da postavi ambiciozne ciljeve, usvoji ESG politiku, angažuje konsultante i pokrene niz društveno odgovornih inicijativa. Ipak, ako se način na koji zaposleni svakodnevno donose odluke ne menja, strategija će teško zaživeti u praksi.
Upravo tu počinje priča o kulturi održivog poslovanja (Creating a Sustainable Culture), temi koja nadilazi pojedinačne projekte društveno odgovornog poslovanja (CSR) i sve značajnije zahteve u oblasti životne sredine, društva i korporativnog upravljanja (ESG). Prateći mnoge studije renomiranih istraživačkih i konsultantskih agencija, naišla sam na zanimljivo istraživanje na temu kreiranja održive kulture koju je sprovela konsultantska kuća Spencer Stuart. Njihovo istraživanje ukazuje na fundamentalnu ulogu svrhe kompanije u izgradnji održive organizacione kulture. Svrha nije samo odgovor na pitanje čime se kompanija bavi, već i zašto postoji, po čemu se razlikuje od drugih i kakav dugoročan doprinos želi da ostvari. Za poslovne lidere to otvara važno pitanje: da li je održivost zaista deo identiteta kompanije ili je postala još jedna stavka na listi poslovnih prioriteta?
Svrha nije slogan niti fraza
Nesumnjivo je da je profitabilnost neophodna za opstanak i razvoj kompanije. Međutim, dugoročno uspešno poslovanje podrazumeva mnogo više od ostvarivanja finansijskih rezultata u jednom kvartalu ili poslovnoj godini.
Kompanije posluju u okruženju u kojem odluke o nabavci, proizvodnji, upravljanju zaposlenima, odnosu prema kupcima i korišćenju resursa imaju posledice koje se ne mogu uvek odmah videti u bilansu uspeha. Te posledice utiču na poverenje potrošača, odnose sa dobavljačima, reputaciju, sposobnost privlačenja talenata i otpornost poslovanja. Zato svrha kompanije ne bi trebalo da bude samo privlačna formulacija u korporativnoj prezentaciji. Ona mora da predstavlja orijentir za donošenje odluka, naročito onda kada se kratkoročni poslovni interesi nađu u sukobu sa dugoročnim ciljevima.
Ako kompanija javno zagovara odgovornu potrošnju resursa, a istovremeno toleriše nepotrebno rasipanje u svojim operacijama, problem nije u nedostatku komunikacije. Problem je u raskoraku između deklarisanih vrednosti i stvarnog poslovanja. Slično je i sa društvenom odgovornošću. Donacija lokalnoj zajednici može da bude vredna inicijativa, ali ne može sama po sebi da nadomesti loše uslove rada, netransparentne poslovne prakse ili zanemarivanje potreba ljudi na koje poslovanje kompanije direktno utiče.
Svrha dobija poslovnu vrednost tek kada postane kriterijum za odluke, a ne samo poruka koju kompanija šalje javnosti.
Od CSR-a do ESG-a: povezanost koja mora da se vidi u praksi
CSR i ESG često se posmatraju kroz različite poslovne aktivnosti. CSR se povezuje sa odnosom kompanije prema zajednici, društvenim inicijativama i odgovornošću prema zaposlenima, dok ESG pruža okvir za sagledavanje i procenu uticaja, rizika i prilika u oblastima životne sredine, društva i korporativnog upravljanja.
Ukoliko je svrha kompanije povezana sa zdravijim životom ljudi, na primer, ta ambicija treba da se prepozna ne samo u marketinškim porukama već i u razvoju proizvoda, kontroli kvaliteta, odnosu prema potrošačima i transparentnosti informacija. Ako kompanija želi da doprinese efikasnijem korišćenju resursa, to treba da se odrazi na odluke o proizvodnji, ambalaži, logistici, nabavci i upravljanju otpadom. Ako se zalaže za razvoj lokalne zajednice, potrebno je da razume njene stvarne potrebe i da sa predstavnicima zajednice gradi dugoročan odnos, umesto da aktivnosti bira isključivo prema njihovoj vidljivosti.
Održivost ne počinje onog trenutka kada kompanija objavi izveštaj o održivom poslovanju. Ona zaista počinje onog trenutka kada zbog nje kompanija počne da posluje drugačije.
Ovakav pristup menja i način na koji se meri uspeh. Nije dovoljno izbrojati realizovane projekte, broj korisnika donacija ili objavljene komunikacione aktivnosti. Potrebno je sagledati rezultate, stvarni uticaj i povezanost sa poslovnim ciljevima. Za kompanije u Srbiji i regionu to je prilika da CSR aktivnosti prevaziđu okvir povremenih akcija, a ESG obaveze prestanu da se posmatraju isključivo kao administrativni ili regulatorni teret. Održivost tada postaje način upravljanja poslovanjem.
Lideri određuju da li se svrha zaista živi
Da li je dovoljno da usvojite novi etički kodeks, pravilnik ili objavite novu strategiju i time ste promenili organizacionu kulturu? Nažalost i dalje u našoj poslovnoj sredini ima vlasnika, direktora koji ovako razmišljaju? Međutim, organizaciona kultura se oblikuje kroz svakodnevno ponašanje rukovodilaca, kriterijume prema kojima se nagrađuju zaposleni, način rešavanja problema i poruke koje organizacija šalje kada se pojavi dilema između onoga što je ispravno i onoga što je kratkoročno isplativije.
Zato odgovornost za održivu kulturu ne može da se prepusti isključivo odeljenju za ljudske resurse ili komunikacijama. Njihova uloga jeste važna, ali bez podrške uprave i rukovodilaca na svim nivoima teško mogu da promene ustaljene obrasce ponašanja. Lider koji govori o odgovornom poslovanju, ali rezultate vrednuje isključivo kroz kratkoročnu prodaju, šalje jasnu poruku o tome šta je zaista važno. Nasuprot tome, rukovodilac koji u poslovne odluke uključuje dugoročne rizike, uticaj na ljude i životnu sredinu i transparentnost pokazuje kako se deklarisane vrednosti pretvaraju u praksu. Zaposleni ne procenjuju svrhu kompanije samo na osnovu onoga što piše u njenim dokumentima, misiji i viziji. Oni je prepoznaju kroz odluke koje se donose kada niko ne priprema saopštenje za javnost.
Stvaranje održive kulture zahteva kontinuitet, doslednost i spremnost da se preispitaju odluke koje su se godinama podrazumevale. Treba da postoji jasna opredeljenost menadžmenta i spremnost da se odgovornost ugradi u svakodnevne procese. Svrha je početna tačka tog procesa jer povezuje poslovne ciljeve sa vrednostima i dugoročnim uticajem kompanije. Kada je jasno definisana i dosledno primenjena, ona može da pomogne organizaciji da uskladi strategiju, ponašanje zaposlenih i očekivanja zainteresovanih strana.
U suprotnom, i najambicioznija ESG strategija rizikuje da ostane dokument, dok CSR postaje niz nepovezanih aktivnosti. Stoga održivost ne počinje onog trenutka kada kompanija objavi izveštaj o održivom poslovanju. Ona zaista počinje onog trenutka kada zbog nje kompanija počne da posluje drugačije.