Prošlo je gotovo dvanaest godina otkako je Hrvatska postala članica Europske unije i otvorila vrata milijardama eura potpora za svoju poljoprivredu.
Stotine milijuna eura godišnje slijevaju se iz državnog i europskog proračuna u sektor koji bi trebao hraniti naciju, razvijati poljoprivredu i prehrambenu industriju te unaprjeđivati ruralni prostor. Samo u 2024. godini potpore za poljoprivredu iznosile su više od 400 milijuna EUR, što ne uključuje subvencije županija, gradova, općina, porezne olakšice ili subvencije za zemljište. U tom kontekstu dolazimo do podatka da je u prošloj godini svaki građanin RH podupirao poljoprivredu s oko 110 EUR. Za primjer, to je vrijednost koju svaki građanin potroši na kupovinu jaja u tri godine.
No, stvarnost na terenu izgleda znatno drugačije. Hrvatska je danas među vodećim zemljama u Europskoj uniji po uvozu hrane po glavi stanovnika, dok istovremeno više stotina tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta zjapi neobrađeno. Značajan dio novca odlazi na administraciju, prekomjerno subvencioniranje neodrživih gospodarstava i tzv. „proizvodnju na papiru“, dok domaća poljoprivreda uglavnom izvozi sirovine, a uvozi gotove prehrambene proizvode s višom dodanom vrijednošću – često proizvedene upravo iz tih izvezenih sirovina.
Još je poraznije što su mnoge od tih sirovina proizvedene na državnom poljoprivrednom zemljištu, dakle zemljištu koje je u vlasništvu hrvatskih građana. Nedostatak snažnog domaćeg sektora prerade znači da Hrvatska ne koristi ni približno svoj puni potencijal, a sve to događa se u sjeni jednog od najneugodnijih fenomena domaće poljoprivrede – tzv. sive poljoprivrede. Stotine tisuća hektara obrađuju se bez ikakvih prijava, fiskalnih računa, sanitarne i veterinarske kontrole te bez plaćanja poreza. Istovremeno, oni koji rade po pravilima sve teže opstaju.
Ipak, unatoč ovako složenoj i često obeshrabrujućoj slici – nije sve crno. Mnoge hrvatske tvrtke, obiteljska gospodarstva i zadruge ne odustaju. Svakodnevno ulažu u modernizaciju, preradu i razvoj proizvoda s visokom dodanom vrijednošću. Od malih mljekara, sušionica mesa i voća, do značajnih investicija u prehrambenu industriju, svjedočimo stvarnom otporu sustavu koji ih često ne prepoznaje. Ti primjeri pokazuju da vizija održive i konkurentne domaće poljoprivrede nije utopija, već realna mogućnost – uz uvjet da država jasno odluči na čiju će stranu stati.
Zemlja, znanje i motivirani ljudi postoje. No bez jasne promjene prioriteta, domaći proizvod ostat će rezultat dobre volje pojedinaca – umjesto ozbiljne nacionalne strategije.
HUP – Udruga prehrambene industrije i poljoprivrede želi svojim konstruktivnim prijedlozima pokrenuti pozitivne promjene u poljoprivredi i proizvodnji hrane i zato predlažemo model upravljanja državnim i privatnim poljoprivrednim zemljištem, koji će dovesti do:
· povećanja konkurentnosti domaće poljoprivredne industrije,
· veće sigurnosti opskrbe prerađivačke industrije,
· veće otpornosti prehrambenog sustava,
· manje ovisnosti o uvozu i globalnim lancima opskrbe,
· povećanja potrošnje domaćih proizvoda,
· bolje sljedivosti i kontrole kvalitete,
· znatnog smanjenja sive poljoprivrede,
· znatnog smanjenja podzakupa državne zemlje,
· smanjenja logističkih troškova i ekološkog otiska,
· brže obrade i manje otpada.
U posljednjih deset godina, hrvatski građani su kroz razliku u cijeni zakupa zemljišta (između državnog i tržišnog) subvencionirali poljoprivredu s čak 200 –300 milijuna EUR. Država, kroz sustav potpora koji nije vezan uz proizvodnju i količine, te zakupnu cijenu državnog zemljišta koja je 3 – 5 puta niža od tržišne, omogućuje pozitivnu kalkulaciju izvoza primarnih sirovina, uključujući i trošak transporta te organizacije otkupa. Državna zemlja ne smije služiti kao izvor pasivne rente, već kao razvojni resurs.
Predlažemo model u kojem se visina zakupa državnog zemljišta određuje na način da zakupci koji proizvode i prerađuju ili proizvode i predaju robu na preradu unutar određene kilometraže od zemljišta ili pod etiketama kao što su „Hrvatska kvaliteta“, „Izvorno hrvatsko“, „ZOI“, „ZOZP“, „Mlijeko s hrvatskih farmi“, „Proizvodi hrvatskog seljaka“,, „dokazana kvaliteta“ i druge hrvatske oznake - zadržavaju subvencioniranu cijenu zakupa. Svim ostalim zakupcima cijena zakupa povećava se tri puta. Pod preradom podrazumijevamo i vrstu proizvodnje stočarstvo.
Predlažemo da se ovaj model primijeni i na zakupe privatnog zemljište, uz državnu subvenciju zakupa za one koji prerađuju ili predaju proizvode u skladu s ovim kriterijima. Sa samo 40 milijuna EUR moguće je subvencionirati 200.000 hektara oranica s 200 EUR po hektaru.
Ukupna vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje iznosi oko 3 milijarde EUR, a procjene (i optimistične i konzervativne) govore da siva poljoprivreda zauzima minimalno 30% tog iznosa. Prema predloženom modelu na subvencioniranim površinama, siva poljoprivreda bila bi gotovo nemoguća, a iznos uložen u subvencije višestruko bi se vratio. Lovcima na poticaje onemogućuje se trenutno pozitivna kalkulacija između cijene državne zemlje i primljenih potpora.
Ovom jednostavnom mjerom obuhvatilo bi se između 400.000 i 500.000 hektara najkvalitetnijeg državnog i privatnog zemljišta u RH. Time bi se stvorila snažna zemljišna i sirovinska osnova bez koje siguran i ubrzan rast domaće proizvodnje i prerade nije moguće ostvariti.
Omogućimo domaćoj sirovini, domaću ambalažu.
