Autor: mr. ecc. Almir Hodžić, ABS GRUPA d.o.o.
Foto: Freepik
U neprekidnoj želji da u masi proizvoda, koji se svakodnevno nude na policama marketa istaknu baš svoj proizvod, mnogi proizvođači neretko komuniciraju termin "domaći". Svedoci smo da je u ovome previše nečega što se smatra "sivom zonom". Takođe, mediji ovu temu ne obrađuju na pravi način, ili je ne tretiraju uopšte.
Svaka država koristi različite mehanizme da zaštiti domaće tržište i svoje proizvođače u celini. Neretko, iz najbolje namere, postavljena pravila su nejasna, ili, u najblažem slučaju, neadekvatna. Tako smo u Bosni i Hercegovini imali nekoliko pokušaja komunikacije domaćih proizvoda, ali bez jasnih pravila igre. Isticale su se kampanje "Kupujmo domaće", "Kupuj 387", itd. U zemljama regiona je slična situacija. Primera radi, u Sloveniji je slična poruka komunicirana kao "Slovensko poreklo". U Hrvatskoj "S hrvatskih farmi", "Kupuj hrvatsko", u Srbiji “Kupujmo domaće”, itd. Pojedini trgovci su komunicirali poruke: "Sa naših farmi", "Sa naših polja" i slično. Kada bismo napravili istraživanje kojim bismo obuhvatili najpoznatije domaće brendove, verujem da bi po zemljama regiona odgovori bili različiti.
Ne bismo smeli da zaboravimo da je posebna priča zaštita generičkog imena proizvoda, vezanog za geografski aspekt. Prosečnom posmatraču neke stvari nemaju ni smisla. Tako slovenački proizvođač mesa proizvodi "Sarajevski ćevap" ili "Leskovačku pljeskavicu" i ta imena je verovatno zaštitio kao svoje brendove. Postavlja se pitanje šta je sledeće? Fritule? Bosanski lonac? Gravče na tavče? Samoborske krempite? U zemljama bivše zajedničke države, pojedini brendovi su bili sinonimi za kategorije proizvoda, kao što su Eurokrem, Kalodont, Tops, itd.
Ukoliko sa svojim proizvodom nastupamo regionalno, treba sa imamo u vidu i da svaka pojedinačna zemlja porekla ima određeni imidž u percepciji potrošača. Stariji čitatoci će se setiti da je veoma dugo sve ono što je slovenačko na ovim prostorima važilo kao dobro. Slično kao danas npr. nemački automobil. Međutim, nažalost, istina je da jasna klasifikacija o tome šta se smatra domaćim proizvodom, na svim tržištima u regionu, nikada nije napravljena. Sve se svodi na pojedinačnu percepciju kupca i njegov subjektivni doživljaj.
U industriji robe široke potrošnje postoji masa proizvoda koji se, kao kategorije ili potkategorije, uopštee ne mogu proizvesti u ovim krajevima. To su npr. tropsko voće, kafa, riža, kakao, urme i slično. Svi proizvodi koji su bazirani na ovim sirovinama smatraju se domaćim po zemlji porekla. Ali, da li je to ispravno i da li je to zaista tako? Da li je proizvod domaći ako mu bar kod počinje prvim trocifrenimbrojem svake pojedine države? Naravno da nije. Bar kod u ovom smislu ne znači ništa. Svaka kompanija može imati koliko hoće bar kodova, bilo koje države. Zato, poštovane kolege, čitataoci, sve dok ne postoji jasna klasifikacija i kategorizacija, dozvolite mi da iznesem svoje mišljenje koje može poslužiti kao polazna osnova za razmišljanje, ako ništa drugo.
Domaći proizvod je svaki onaj koji u svojoj proizvodnoj ceni, analizirajući sve troškove koji na formiranje te cene utiču, ima više od 51% domaćih troškova. Oni, naravno, mogu biti različiti. Troškovi radne snage, sirovine, troškovi režija, troškovi distribucije i slično. Dakle, svaki proizvođač koji može da dokaže da u procesu nastanka njegovog proizvoda, pri formiranju njegove proizvodne cene, ima više od 51% domaćih elemenata, slobodan je da komunicira oznaku "Domaći proizvod"! Naravno, u ovom smislu, fokus nam je na proizvodnoj ceni, a ne na maloprodajnoj. A, onaj ko klasifikuje bi trebalo da bude državna agencija za nadzor tržišta, ili makar agencija ovlašćena za nadzor. Takođe, taj "neko" bi morao da se obaveže na čuvanje poslovne tajne. Sve navedeno je dokazivo i proverljivo. Ali, kada dođemo na ovaj teren, proizvođači i nisu najspremniji za saradnju.
Sagledavajući ovu prilično kompleksnu temu, dolazimo do zaključka da su, ipak, najvažniji oni od kojih uvek sve najviše zavisi, u celom distributivnom lancu, a to su potrošači i njihova percepcija. A, time smo se, ustvari, vratili na početak. Zadatak kreiranja prave poruke i komuniciranja prema potrošačima je na marketingu svake kompanije posebno, a na zakonodavstvu svake od država je da zaštiti svoje tržište.
