Summi1
Summit2

Goran Kovačević, generalni direktor, Gomex: Budućnost domaće trgovine

KOLUMNA PONEDELJKOM

Srbija

18.10.2021

Kada sam se rešio da ovu kolumnu posvetim budućnosti domaće trgovine, znao sam da se nalazim na klizavom terenu. Svako spominjanje „domaćeg“ automatski uključuje neku podozrivost prema „stranom“, a to mi ni najmanje nije bila namera, pogotovo što u Gomexu postoji deo stranog vlasništva već više od 13 godina. 

Piše: Goran Kovačević, generalni direktor, Gomex

Sve što je danas domaće, preko noći može postati strano, pa je crno belo posmatranje ove problematike potpuni promašaj. Ipak, postoje neke svete krave kao što su slobodno tržište, globalizacija, konsolidacija (ukrupnjavanja) i ko god istupi sa drugačijim mišljenjem, rizikuje da bude etiketiran kao nazadan ili ne daj bože nacionalista.

Odmah da napomenem da ja nisam protivnik stranih lanaca i promena koje oni donose, ali jesam za realan pristup ovoj problematici koji podrazumeva respektovanje lokalnih uslova privređivanja i interese lokalnog stanovništva.

Problem nastaje što istina nikada nije crno-bela, već je uglavnom u sivim tonovima. I slobodno tržište i globalizacja i koncentracija su suštinski pozitivni procesi, ali pitanje je kako smo pripremljeni za promene koje ovi procesi donose i koliko brzo možemo i smemo da ih primenimo. Ono što danas nije moguće, biće moguće za neko vreme, ali i ono što je danas moguće, možda ubrzo neće biti. Dakle, u politici i biznisu dobar tajming je od krucijalnog značaja. Imamo li taj dobar tajming ili idemo kako nas bujica nosi i da li uopšte vodimo smislenu, lokalno utemeljenu politiku razvoja trgovine. Ne zaboravimo, lokalno, domaće tržište je ograničeni resurs i ono je bitno tačno onoliko koliko imamo stanovnika. Postavlja se pitanje ko će raspolagati tim resursom i u čiju korist.

Trenutno u Srbiji imamo dva najuticajnija trgovačka giganta (Delhaize, Lidl) i oba imaju veći promet nego što država Srbija ima društveni proizvod. Kapaciteti ovih giganata su ogromni u finansijskom, tehnološkom, iskustvenom i svakom drugom smislu. Pričati o fer tržišnoj utakmici sa takvim učesnicima je isto kao očekivati fer trku između Juseina Bolta i Pere iz Ćuprije. Svi imaju noge, ruke, trče, vežbaju, ali ... Perine šanse na uspeh su u domenu naučne fantastike.

Svi ti strani trgovački lanci nisu neprijatelji ove zemlje i većina njih bi najveći deo svojih potreba zadovoljavali nabavkama u okviru Srbije, samo ako bi mogli dobiti odgovarajuću cenu, kvalitet i kontinuitet snabdevanja. To lepo zvuči, ali nije realno. Naša domaća privreda izdržava preskupu državu i zato su i proizvodi koje proizvode retko kad konkurentni na svetskoj pijaci. Tako su i ti strani lanci prinuđeni da se snabdevaju iz uvoza jer im je tako povoljnije, a s obzirom na svoju internacionalnu prisutnost, baza snabdevanja im je daleko veća nego domaćim trgovcima. Setimo se samo primera IKEA, koja je dočekana kao baba sa kolačima, ali se ispostavilo da od celog ponuđenog asortimana, srpska je bila samo jedna oklagija.

Posledica ovakve politike je siguran negativni uticaj na deficit platnog bilansa koji će se sve teže pokrivati stranim investicijama i doznakama naših radnika u inostranstvu. Eventualni naš ulazak u EU bi u tom pogledu mogao biti otvaranje Pandorine kutije. Nestanak granica i slobodan protok roba, posebno poljoprivrednih proizvoda bi jasno pokazao stvarnu snagu (nejakost) naše privrede.

Pogledajmo samo primer Češke, punopravne članice EU, koja je donela propis po kome u trgovinama preko 400m2 mora biti najmanje 55% domaće robe. Zašto se to desilo i da li takvi problemi mogu da se rešavaju putem zakona? Ne verujem. Uzrok takvog stanja nije nedostatak nečije želje da kupuje domaću robu, već nedostatak domaćih trgovačkih lanaca koji su prirodno okrenuti domaćim proizvođačima.

Nisam od onih koji očekuju da država treba da rešava probleme domaćih privrednika, niti da zatvara tržište kako bi omogućila poslovanje nesposobnim domaćim privrednicima, ali smatram da mora da napravi pravni okvir koji bi sprečio zloupotrebe finansijski jakih igrača i to, ne sa ciljem zaštite domaćih trgovaca, već zaštite domaćeg stanovništva. Verovanje da se bilo koji trgovac, a posebno inostrani, bavi zaštitom životnog standarda građana je obična demagogija. Trgovci se, kao i sve druge kompanije, bave svojim interesima i kupci su zaštićeni samo dobrim zakonima i jakom konkurencijom.

Jedan primer.

Svedoci smo da se osnovne životne namirnice često prodaju ispod nabavne cene. Tako nešto nije opasno u državama sa jakom trgovačkom tradicijom. Ako pogledamo Francusku, Nemačku ili Španiju, tamo postoji dovoljno jaka domaća trgovina sposobna da odgovori na svaki izazov strane konkurencije, pa i prodaju ispod nabavne cene proizvoda. U malim državama, situacija je bitno drugačija. Lokalni trgovački lanci ni približno nisu dovoljno jaki da bi u nekom dužem periodu mogli sebi dozvoljavati prodaju ispod nabavne cene. Oni to pokušavaju da prate, ali se iscrpljuju i korak po korak tonu. Ovakva politika ima negativne posledice i po lokalne proizvođače pošto svi trgovci pokušavaju da održe cenovnu konkurentnost i vrše snažan pritisak na proizvođače da prodaju svoju robu po nerealno niskim cenama. Većina proizvođača nema snage da se odupre ovim trgovačkim pritiscima pa snižavaju cene nauštrb svoje profitabilnosti, što opet neminovno dovodi do smanjenog investiranja, a to znači i do zaostajanja za konkurencijom. Kako onda očekivati da kreiramo domaću privredu koja će se moći uhvatiti u koštac sa svetskom konkurencijom, barem u onim delovima gde imamo neke prirodne predispozicije i kako uopšte očekivati da svi bitni resursi ne budu rasprodani pre ili posle.

Uprkos svemu, naša domaća trgovina se pokazala prilično žilava i opstaje u izrazito nepovoljnom tržišnom okruženju i još gorem tretmanu od strane države. U stvari, država uopšte ne veruje da je domaća trgovina sposobna da se odupre i praktično pomaže potiskivanju domaćih trgovačkih lanaca. Setimo se samo reklamne kampanje koju je država vodila očekujući dolazak Lidla i predstavljajući ovaj lanac kao spasitelja narodnog standarda. Verujem da se tu uglavnom radi o dnevnopolitičkim interesima, ali i o neznanju i nezainteresovanosti, jer kada bi malo bolje pogledali, videli bi da je domaća trgovina bolji deo srpske privrede i da je ostala privreda u takvom stanju, bili bi razvijeni barem kao Slovenija.

Čini mi se da malo ko shvata značaj trgovine, važnost njene razgranatosti po svim formatima od malih do najvećih i njenog značaja na ukupno ekonomsko stanje društva.

Srbija je mala, siromašna država sa snažnim uticajem poljoprivrede na opšte ekonomsko stanje. Nema nas puno, ali još uvek nismo svi koncentrisani u nekoliko velikih gradova, što je dobro, samo kada bi neko to prepoznao kao ekonomski potencijal. Još uvek postoje na hiljade manjih i većih sela, varošica i za njihov opstanak je bitna lokalna škola, pošta, ambulanta, trgovina... Ako nastavimo sa ovakvim trendovima ta mala mesta će postajati samo spavaonice iz kojih će se ljudi iseljavati, jer neće moći da zadovolje osnovne životne potrebe. Posle će se isti ti ljudi autobusima vraćati na selo da bi radili na poljoprivrednim dobrima, ali sada više ne kao vlasnici, poljoprivredni proizvođači, već kao najamna radna snaga sa potpunom socijalnom nesigurnošću.

Mali trgovci imaju interes da rade i u tim malim sredinama koje nisu interesantne za velike. Kada pogledamo sve tehnološke mogućnosti koje nam je donela IT revolucija, svaka ta trgovinca bi mogla biti i pošta i banka i ko zna koje bi sve usluge mogla obavljati za lokalno stanovništvo, naravno, pod uslovom da preživi.

Pa, kakva je budućnost domaće trgovine?

Bojim se da nije svetla, bez obzira što još uvek imamo uspešne domaće trgovačke lance. Politika iscrpljivanja po principu ko će duže izdržati, jasno radi u korist inostranih lanaca. Moglo bi se desiti da u sledećih desetak godina 4-5 trgovačkih lanaca dođe i do 90% prodaje na domaćem tržištu, a to nisu dobre vesti za domaće potrošače. Trgovine će verovatno blještati, moći ćemo da kupujemo istu robu kao u bilo gde u svetu, domaći brendovi će ostajati samo po imenu ali sa drugačijim, jeftinijim recepturama, a cene će sigurno biti realno veće. Opstaće male porodične radnjice na dobrim lokacijama u vlasništvu lokalaca, ali će i one na ovaj ili onaj način biti prisiljene da se snabdevaju kod velikih trgovaca.

Moguć je i drugačiji scenario koji uključuje postojanje velikih, srednjih i malih trgovaca, ali to podrazumeva jasnu strategiju razvoja trgovine i njenu striktnu primenu, drugim rečima to podrazumeva jaku i pametnu državu???

Rubrika, simbolično nazvana Kolumna ponedeljkom, trebalo bi da početak svake radne nedelje obeleži pozitivnim pričama, konstruktivnim predlozima i korisnim zaključcima naših kolumnista. Nadamo se da će kolumne mnogima od vas dati vetar u leđa i inspirisati vas na nove poduhvate!

Ako želite da podelite vaše stavove u okviru ove rubrike sa našim čitaocima, možete nas kontaktirati na mejl: milica@instore.rs.